LIČNO SVEDOČANSTVO O PASIVIZACIJI ADRESA

Kako sam administrativno postala nevidljiva u mom zavičaju

Foto: www.luginalajmi.com

Ovaj tekst predstavlja lično svedočanstvo o pasivizaciji adresa i njenim posledicama, pokazujući gubitak građanskih i pravnih prava jedne javno poznate osobe iz Bujanovca, koja se iz ličnih razloga pojavljuje anonimno.

Godina 1999. zauvek mi je promenila život. Početak bombardovanja NATO-a, kao posledica krvavog rata na Kosovu, preokrenuo je i moj život. U to vreme bila sam apsolvent engleskog jezika u Prištini, rođena i odrasla u Bujanovcu, ali bez važećeg pasoša, jer mi je prethodni dokument istekao.

To su bili dani strepnje i nesigurnosti. Za nas Albance iz Bujanovca život je bio posebno težak. Uz mnogo truda i straha uspela sam da dobijem plavi jugoslovenski pasoš, sa rokom od deset godina, samo toliko da bih mogla da odem u tadašnju Makedoniju, da spasim sebe.

U Tetovu sam se pridružila svom vereniku iz Prištine i, među nesigurnostima i strahovima za sutrašnjicu, doneli smo najveću odluku našeg života: da odlazimo u Sjedinjene Američke Države. Amerika je postala mesto gde smo počeli sve iznova, gde smo izgradili svoj život i stvorili našu šestoročnu porodicu. Iako daleko od rodnog mesta, moje misli i moje srce uvek ostalo je u Bujanovcu.

Dugi niz godina nisam imala mogućnost da se često vraćam ni na Kosovo, ni u Bujanovac. Deca su bila mala, posao i putna dokumenta činili su svaki dolazak teškim. Godine 2015, kada su deca malo porasla i kada sam imala više vremena, odlučila sam da se vratim na tri meseca. Želela sam da se vidim sa svojim bolesnim ocem i, istovremeno, da obnovim pasoš i ličnu kartu.

Sa svim potrebnim dokumentima u ruci, izdatim u opštini, pojavila sam se u Policijskoj stanici u Bujanovcu. Predala sam službeniku svoj istekli pasoš i objasnila da sam došla da apliciram za nova dokumenta Srbije, kao naslednica bivše Jugoslavije. Pitao me je odakle sam. Rekla sam da sam iz Bujanovca, rođena ovde. Pitao me je gde živim, jer se u sistemu videlo da od 1999. nisam putovala sa tim pasošem. Rekla sam da živim u Teksasu, u SAD.

Uzeo je moj istekli pasoš i izašao iz kancelarije. Kada se vratio, rekao je da policija mora da dođe da proveri adresu na kojoj sam prijavljena. Objasnila sam da sam u kući svog oca, gde sam rođena i gde je uvek bila moja adresa. Pitao me je da li imam neku drugu adresu. Rekla sam da imam adresu stanovanja u Americi. Zatim me je pitao koliko ću ostati u Bujanovcu. Rekla sam oko dva meseca.

„U redu,“ rekao je, „sačekaj policiju za proveru.“

Vratio mi je dokumenta, ali ne i istekli pasoš.

Ostala sam u Bujanovcu puna dva meseca. Nisam odlazila ni u Prištinu. Čekala sam svaki dan. Policija nikada nije došla. Na kraju sam morala da se vratim u Teksas, kao što sam i planirala, ali bez izvršene provere.

Četiri meseca kasnije, dva policajca su otišla u kuću moje porodice u Bujanovcu i tražila mene. Naravno, nisam bila tamo. Braća i snaje su rekli istinu: da sam boravila dva meseca u Bujanovcu čekajući proveru i da policija nije došla. Bez ikakvog objašnjenja, bez ikakvog kontakta sa mnom, oni su sastavili zapisnik i obavestili moje članove porodice da je od tog dana moja adresa pasivizirana. Godinu dana kasnije, nakon provera koje je izvršila moja porodica, potvrđeno je da je moja adresa zaista pasivizirana.

Ono što najviše boli jeste da mi nikada nije stigla nikakva zvanična odluka o toj pasivizaciji. Nijedno pismo. Nijedno obaveštenje. Danas više nisam na biračkom spisku i izgubila sam sva prava u mestu gde sam rođena – u Bujanovcu.

Bolno je da jedna građanka rođena i odrasla ovde, iz porodice koja je mnogo dala ovom gradu, ostane bez glasa i bez pravnog postojanja u svom rodnom mestu. Da izgubi čak i pravo na nasledstvo, kao da nikada nije ni postojala.

 

 

Shpërndaje në: