IZMEĐU DOMA I INSTITUCIJA

Pasivizacija prebivališta i život u pravnoj sivoj zoni

Foto: www.cityexpert.rs

Za ljude čije je prebivalište pasivizovano, problem ne počinje i ne završava se u administrativnim evidencijama. On se preliva u svaki segment svakodnevnog života, čineći da građani koji fizički žive u svojim domovima postanu pravno „nevidljivi“ u sopstvenoj državi.

Mnogi pasivizovani Albanci u Preševskoj dolini svedoče da su za odluku o pasivizaciji saznali tek kada su pokušali da obnove lična dokumenta, ostvare zdravstveno osiguranje ili upišu decu u školu. Bez važećeg prebivališta, institucije im uskraćuju usluge koje se podrazumevaju za svakog građanina, ostavljajući ih u pravnoj i socijalnoj neizvesnosti.

Posledice su posebno teške za porodice. Roditelji govore o problemima sa prijavom novorođene dece, upisom u škole i ostvarivanjem prava na dečji dodatak. Za mlade, pasivizacija znači nemogućnost zaposlenja, nastavka obrazovanja ili učešća u javnom životu, što dodatno podstiče osećaj beznađa i izolovanosti.

Stariji građani, s druge strane, često ostaju bez zdravstvene zaštite i socijalne pomoći, iako su decenijama živeli i radili u istim sredinama. Za njih administrativna odluka postaje prepreka dostojanstvenom životu, a povratak u sistem deluje gotovo nemoguć.

Zajedničko svim ovim pričama jeste osećaj nepravde i nemoći. Građani ističu da nisu napustili svoja mesta stanovanja, da redovno borave u svojim domovima i da imaju komšije, porodicu i život u lokalnoj zajednici. Ipak, bez formalne adrese, njihov glas i prisustvo ostaju van institucionalnog okvira.

Ove pojedinačne priče pokazuju da pasivizacija nije samo administrativni postupak, već mehanizam koji duboko utiče na ljudske živote. Dok se o rešenjima i dalje govori uglavnom na nivou politika i procedura, pogođeni građani nastavljaju da žive bez osnovnog osećaja sigurnosti i pripadnosti.

Shpërndaje në: