PASIVIZACIJA ISELJENIKA

U Beču „Jugović“, u Srbiji „Nemac“

Foto: www.kurir.rs

Za mnoge mlade emigrante, dolazak na letnji odmor u Srbiju, umesto radosti, postaje suočavanje sa sistemom koji im ne veruje, ne ih razume, a što je najteže – izbriše ih kao da nikada nisu postojali.

Bujanovac / Beč / Subotica, jun 2025.

„Letim ka Srbiji 10. jula i već osećam anksioznost. Prošlog leta su me vratili iz policijske stanice jer je moja adresa bila ‘pasivizirana’. Nisam mogao da pribavim ličnu kartu, nisam mogao da kupim auto, da otvorim bankovni račun. У месту где сам рођен, третирали су ме као странца.“

Ovo priča M. I. (27), rođen u Bujanovcu, a danas zaposlen kao informatičar u Beču. Leti se vraća kući, gde su mu roditelji i rodbina. Tu provodi svaki godišnji odmor – dok ga srpska administracija, kaže, dočekuje kao uljeza.

Letnja sezona, sezona brisanja?

Tokom jula i avgusta, kada hiljade gastarbajtera stižu u rodna mesta – sa decom, u automobilima sa stranim tablicama, često i sa planovima da investiraju u rodni kraj – mnogi se susretnu sa istom scenom: na šalteru im saopšte da ih  „nema u evidenciji“.

Prema internim podacima nevladinih organizacija koje deluju u Pčinjskom i Jablaničkom okrugu, sve je veći broj mladih  iz dijaspore koji su pokušali da regulišu dokumenta, ali je više od 40% njih zateklo pasivizaciju adrese. Bez ikakve najave.

„Ne znaš da ne postojiš – dok ne pokušaš da se prijaviš“

A.M. (25) iz Preševa studirala je u Švajcarskoj. Leti dolazi kod bake, a prošle godine je pokušala da obnovi pasoš. Nije uspela.

„Kažu – vaša adresa je brisana jer niste u Srbiji. A gde piše da ne smeš da studiraš u inostranstvu? Gde piše da te zbog toga brišu iz zemlje?“

Nakon mesec dana papirologije i nekoliko odlazaka u policiju, uspela je da dobije dokumenta – ali trauma i osećaj poniženja ostali su.

„Naterali su me da se osećam kao da nisam dobrodošla.“

Umesto dočeka – zid birokratije

Povratnici često donose i investicione planove: da renoviraju porodične kuće, pokrenu male biznise, ulože u lokalnu zajednicu. Umesto podrške – dobijaju odbijanje.

Safet R., povratnik iz Nemačke koji pokušava da pokrene zanatsku radionicu u Bujanovcu, kaže da ga je najviše zabolelo ćutanje institucija.

„Došao sam sa planom da zaposlim dvojicu rođaka i još jednog komšiju. Ali pošto nemam adresu – nemam pravo da registrujem firmu. Moj pasoš izdat u Beogradu, ali tamo više nisam niko. Moje selo postoji, kuća je tu, ali mene me nema.“

Nema razvoja bez identiteta

Prof. dr Saša I., sociolog iz Niša, upozorava da administrativna pasivizacija šalje „pogrešnu i pogubnu poruku“ mladima koji dolaze iz dijaspore.

„Oni dolaze puni volje i energije da doprinesu, a mi im šaljemo signal: ‘Niste naši.’ Tako ne zadržavamo ljude. Tako ih teramo da se nikad ne vrate.“

Opçtine kao što su Bujanovac, Preševo, Medvedja– već pogođene depopulacijom – ne mogu sebi da dozvole luksuz da gube ljude koji žele da se vrate.

„Imam dve otadžbine, a ni u jednoj nisam ispunjen“

Mladi iz dijaspore sve češće govore o osećaju „dvostrukog odbacivanja“ – tamo su stranci jer su sa Balkana, ovde jer više „nisu naši“.

„Imam dve otadžbine, ali ni u jednoj nisam ispunjen“, kaže Vladan. „U Beču sam ‘jugović’, u Srbiji sam ‘Nnemac’. A ja sam samo hteo da pribavim ličnu kartu.“

Za mnoge mlade, letnji dolazak u Srbiju umesto radosti postaje suočavanje sa sistemom koji im ne veruje, ne razume ih i – što je najgore – briše ih kao da nikad nisu ni postojali.