INTERVJU, ŠAIP KAMBERI – POSLANIK

„Pasivizacija u urbanim zonama ima za cilj isti efekat etničkog čišćenja Albanaca kao što je to učinjeno u planinskim naseljima“

Foto: www.kosovapress.com

U ovom intervjuu za platformu www.pasivizimi.com, jedini albanski poslanik u Skupštini Srbije, Šaip Kamberi, govori, između ostalog, o etničkoj selektivnosti pasivizacije, nedostatku transparentnosti od strane državnih organa, međunarodnim reakcijama i potrebi za diplomatskim pritiskom na Srbiju. Prema njegovim rečima, pasivizacija danas u urbanim sredinama ima za cilj isti efekat kao što je to učinjeno nakon rata u planinskim naseljima, kada su čitava sela ostala bez Albanaca.

– Gospodine Kamberi, nedavno ste dobili dva zvanična odgovora od evropskih institucija u kojima se ističe i pitanje pasivizacije. Šta konkretno očekujete od tih odgovora?

Šaip Kamberi: Činjenica da su evropske institucije uključile pitanje pasivizacije u zvaničnu komunikaciju je važan korak. Ovo pitanje treba da postane deo agende pregovora Srbije sa EU i da se tretira kao problem osnovnih ljudskih prava. Veštačka promena etničke strukture stanovništva je zabranjena ne samo međunarodnim normama, već i samim Ustavom Srbije. Zato očekujemo konkretniji i intenzivniji diplomatski pritisak na srpske vlasti da zaustave ovu diskriminatorsku praksu i da vrate zakonska prava albanskim građanima.

– Zvaničnici Republike Srbije negiraju da je proces pasivizacije selektivan prema Albancima i tvrde da se Zakon o prebivalištu i boravištu primenjuje jednako na sve građane Republike Srbije. Istovremeno, međunarodne institucije i kredibilne nevladine organizacije su tražile istragu o primeni zakona u procesu pasivizacije, izražavajući sumnju u selektivnu primenu prema albanskoj nacionalnoj manjini. Vaš komentar?

Šaip Kamberi: Negiranje ovih sumnji je postala zvanična politička kultura u Srbiji. Od negiranja genocida i ratnih zločina koji su utvrđeni pravosnažnim presudama međunarodnog tribunala, preko negiranja sistemske i konkretne diskriminacije, do negiranja etnički motivisane pasivizacije kao dela svakodnevne agende srpskih vlasti. Negiranje je u suprotnosti sa stvarnošću, ali pošto nema ozbiljnije međunarodne reakcije, Srbija je dobila prostora da nastavi sa ovom politikom. Činjenica ukazuje na to da su samo Albanci iz Preševske doline masovno suočeni sa pasivizacijom, dok nijedna druga zajednica nije. Ako se zakon primenjuje ravnopravno, onda bismo imali primere i iz drugih regiona Srbije. Izveštaji Helsinškog komiteta i YIHR koji govore o pasivizaciji sa etničkom pozadinom, pokazuju da je u opštinama sa većinskim srpskim stanovništvom u susedstvu sa opštinama sa albanskom većinom, kao što je Lebane, pasivizacija svega 0,02%, dok je u Medveđi stepen pasivizacije 40%. Ovo je jasan dokaz šta se dešava. Zahtevi domaćih i međunarodnih institucija za istragom su dodatni dokaz da su naše sumnje osnovane i da je pasivizacija korišćena kao administrativni instrument za promenu etničke strukture regiona, odnosno radi legitimizacije etničkog čišćenja koje se dešava u srcu Evrope.

– Koje činjenice imate na raspolaganje kako bi ste dokazali da se pasivizacija sprovodi selektivno prema Albancima u Srbiji?

Šaip Kamberi – Činjenice su jasne: veliki broj slučajeva pasivizacije dešava se samo u opštinama gde Albanci čine većinu ili značajan deo stanovništva, dakle u Preševu, Bujanovcu i posebno u Medveđi. Takođe, imamo dokumentovane slučajeve gde su albanski građani, iako fizički žive na svojim adresama, evidentirani kao pasivizovani. Ovo je direktna diskriminacija. Pored toga, Helsinški komitet za ljudska prava i druge međunarodne organizacije objavili su izveštaje koji potvrđuju ovu selektivnu praksu.

– Da li imate precizne podatke o broju Albanaca u Srbiji koji su zvanično pasivizovani?

Šaip Kamberi – Nažalost, Srbija nema transparentnost u ovom procesu. Srpske vlasti ne objavljuju zvanične brojke, iako smo insistirali na transparentnosti. Čak i kada daju neke podatke, oni se razlikuju od slučaja do slučaja. Nedostatak transparentnosti je još jedan dokaz etničke diskriminacije. Ipak, prema podacima koje smo prikupili na terenu i prema prijavama samih građana, samo u opštini Medveđa broj pasivizovanih Albanaca dostiže hiljade. Za Preševo i Bujanovac takođe imamo stotine dokumentovanih slučajeva. Ovi podaci jasno govore o namernom i sistematskom procesu iseljavanja iz Preševske doline.

Pasivizacija u urbanim zonama ima za cilj isti efekat etničkog čišćenja Albanaca kao što je to učinjeno u planinskim naseljima, kada su nakon rata, usled policijsko-vojnog nasilja, sva albanska sela unutar Kopnene zone bezbednosti ispražnjena.

– Koje mere preduzimaju institucije koje vode Albanci u Srbiji u vezi sa pasivizacijom?

Šaip Kamberi. – Naše lokalne institucije su ograničene u nadležnostima. One nemaju nikakve nadležnosti ni u lokalnoj policiji, ali smo stalno pokretali ovo pitanje u opštinskim skupštinama, u republičkom parlamentu, u komunikaciji sa srpskim vlastima, a posebno sa međunarodnom zajednicom. Slali smo zvanične zahteve Ministarstvu unutrašnjih poslova i informisali međunarodne partnere. Kao politički predstavnici, koristili smo svaki prostor koji imamo u Skupštini Srbije da adresiramo ovaj problem. Takođe, sarađivali smo sa organizacijama civilnog društva kako bismo dokumentovali konkretne slučajeve i predali ih kao dokaze međunarodnim faktorima.

– Da li ste pokušali da ostvarite komunikaciju i saradnju sa Ministarstvom unutrašnjih poslova, policijskim stanicama u Preševu, Bujanovcu i Medveđi, kao i sa drugim državnim institucijama, po pitanju pasivizacije?

Šaip Kamberi – Da, uložili smo brojne napore. Tražili smo zvanične sastanke, podnosili interpelacije u parlamentu i postavljali poslanička pitanja. Odgovori koje smo do sada dobili su uvek bili negiranje ili izbegavanje stvarnosti. Ministarstvo unutrašnjih poslova i njegove lokalne strukture nisu pokazale nikakvu stvarnu spremnost za dijalog i transparentnost. Ovo samo jača naše uverenje da pasivizacija nije samo tehnička procedura, već namerna politika prema Albancima u Preševskoj dolini.