KADA SE ADRESE BRIŠU BEZ UPOZORENJA

Paisivzacija kao nenajavljeno proterivanje

Foto: www.objektiv.rs

Bujanovac, jun 2025.

F. S. (68) iz sela Biljača kraj Bujanovca, prošlog meseca je otišla u policijsku stanicu da obnovi ličnu kartu. Rutinski zadatak pretvorio se u šok koji će, kako kaže, pamtiti dok je živa. „Službenica mi je rekla da više nisam prijavljena. Rekla mi je – gospođo, vi nemate više prebivalište. Pitala sam je – pa gde ja to živim, dušo moja? Nijedan odgovor. Samo reagovanje ramenima.“

Njena  priča nije usamljena. Prema internom istraživanju tri organizacije iz Pčinjskog okruga, sprovedenom između marta i maja 2025. godine, veliki broj gradjana iz opština Bujanovac i Preševo nije ni znalo da su im adrese pasivizovane – dok to nisu saznali kada su pokušali da izvade dokumenta, regulišu imovinu ili ostvare pravo na zdravstveno osiguranje.

„Ni poziv, ni pismo – samo nestaneš iz sistema“

Pasivizacija adresa – zakonski mehanizam koji omogućava policiji da izbriše prebivalište osobi koja se „ne zatekne“ na prijavljenoj adresi – sve češće se sprovodi bez najave, bez poziva, i što je najopasnije – bez ikakvog pokušaja komunikacije sa građanima.

Mladen M., pravnik iz Vranja, kaže da ovakva praksa postaje administrativno nasilje.

„Ljudi nisu obavešteni, nisu uopšte svesni da im je adresa pasivizovana. Tek kad dođu da izvade ličnu kartu, saznaju da ih, u očima države, više nema. To nije administracija – to je brisanje ljudi bez pravnog leka.“

Pasivizacija najčešće pogađa povratnike iz dijaspore, starija lica u seoskim domaćinstvima, ali i marginalizovane grupe koje iz objektivnih razloga ne mogu biti stalno na adresi.

Gubitak adrese – gubitak svih prava

Gubitak prebivališta automatski znači i gubitak:

  • prava na ličnu kartu
  • zdravstvenog osiguranja
  • mogućnosti da se kandidujete ili glasate
  • prava na dečiji dodatak ili socijalnu pomoć
  • čak i mogućnosti da nasledite imovinu

Enver B. (45), koji je radio u Austriji deset godina, pokušao je u maju da pokrene ostavinski postupak nakon smrti majke. Odbijen je.

„Rekli su mi da nisam više prijavljen. Ispada da nisam više građanin. A kuća je tu, plaćam porez, imam sve račune. Samo… mene više nema u sistemu.“

Gde su institucije?

Nekoliko lokalnih kancelarija za ljudska prava na jugu Srbije kažu da dobijaju sve više pritužbi, ali da je procedura netransparentna.

„Mi nismo dobili nijednu najavu da će se pasivizacija raditi sistemski. To se dešava iznenada, najčešće pred dolazak dijaspore, kao da se pravi administrativno sito“, kaže Dijana T. iz jedne nevladine organizacije u Bujanovcu.

Po Zakonu o prebivalištu, MUP ima pravo da pasivizuje adresu ako  se ispune uslovi za pasivizaciju. Ali zakon nigde ne kaže da ne treba prethodno obavestiti lice, niti mu dati mogućnost da se izjasni.

Ko je sledeći?

F.F.  sada, sa papirima u ruci i licem punim tuge, pita da li iko vodi računa o tome šta znači biti izbrisan iz sopstvene zemlje.

„Ostala sam bez lične kartte i bez prava. Zar to nije kao da si prognan? Samo što ne znaš kad se to desilo.“

I dok država ćuti, a građani redom padaju u administrativni zaborav, ostaje pitanje – da li će neko, ikada, odgovarati za to što sistem, u ime procedure, zapravo briše ljude?