ZAKONSKI OSNOV I INSTITUCIONALNA PRAKSA PASIVIZACIJE

Domaći pravni okvir i postupak pasivizacije adrese

Foto: www.uplatnica.rs

Pravni režim prijave i odjave prebivališta i boravišta u Srbiji uređuje Zakon o prebivalištu i boravištu građana. Taj zakon propisuje obavezu prijave i odjave prebivališta i boravišta, te vođenje odgovarajućih evidencija od strane Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP). Pritom je definisano da je ‘pasiviziranje adrese’ označavanje u evidenciji nadležnog organa da građanin ne stanuje na adresi prijavljenog prebivališta ili boravišta. Zakon jasno određuje i da je nadležni organ teritorijalno nadležna organizaciona jedinica MUP-a po mestu prebivališta/boravišta, kao i opštu obavezu punoletnih građana da prijave i odjave prebivalište/boravište u rokovima koje propisuje zakon.

Prebivalište, u administrativnom smislu, jeste mesto u kome se građanin nastanio sa namerom da stalno živi, odnosno centar njegovih životnih aktivnosti. Ovu materiju, praktično i operativno, dodatno objašnjava MUP na svom portalu za građane, gde je naznačena i obaveza prijave u roku od osam dana od nastanjenja na adresi. Time se pokazuje kako se normativni okvir iz zakona sprovodi u redovnoj upravnoj praksi.

Ključna odredba za pasivizaciju adrese sadržana je u članu 18 Zakona. Na zahtev suda, organa državne uprave, drugog organa ili organizacije, kao i pravnog ili fizičkog lica koje ima opravdan pravni interes, nadležni organ vrši proveru činjenice stalnog stanovanja ili privremenog boravka na prijavljenoj adresi. Ako se tom proverom utvrdi da građanin ne stanuje na adresi na kojoj ima prijavljeno prebivalište/boravište, ili da je prilikom prijave dao neistinite podatke, nadležni organ donosi rešenje kojim pasivizira adresu. Rešenje je upravni akt koji mora biti dostavljen stranci; po prijemu rešenja građanin koji živi u Srbiji dužan je da u roku od osam dana prijavi novo prebivalište i adresu na kojoj zaista stanuje, a protiv rešenja može izjaviti žalbu Ministarstvu za unutrašnje poslove u roku od osam dana.

Zakon istovremeno uređuje i posledične obaveze i sankcije. Propisano je da je prekršaj ako lice, posle prijema rešenja o pasivizaciji, ne prijavi prebivalište i adresu u zakonskom roku od osam dana; zakon predviđa prekršajnu odgovornost zbog propuštanja da se izvrši prijava u tom roku. U praksi, MUP u svojim često postavljanim pitanjima dodatno naglašava upravo ovaj osmodnevni rok i obavezu da se prijavi realna adresa stanovanja nakon pasivizacije. Time se potvrđuje da pasivizacija proizvodi hitnu dužnost stranke da svoje stanje uskladi sa evidencijama.

Važan segment je i institucionalna uloga MUP-a kao čuvara evidencija i nadzornog organa. Zakon propisuje da MUP vodi jedinstvene elektronske evidencije prebivališta, boravišta i privremenog boravka u inostranstvu, kao i da vrši nadzor nad sprovođenjem propisa iz ove oblasti. Praktikum na veb-sajtu MUP-a opisuje tipične dokaze koji se prilažu uz prijavu prebivališta (dokaz o pravnom osnovu korišćenja stana, saglasnost vlasnika, itd.), što je relevantno i u fazi otklanjanja posledica pasivizacije, kada lice treba da dokaže realno stanovanje na konkretnoj adresi ili da prijavi novu adresu.

Zakon predviđa i niz situacija u kojima organ može po službenoj dužnosti da pasivizira adresu (npr. u slučaju prestanka državljanstva ili smrti), ali i mehanizme ‘oživljavanja’ statusa kroz urednu prijavu stvarne adrese stanovanja. Praksa i javno dostupna objašnjenja potvrđuju da do pasivizacije tipično dolazi nakon provera koje se iniciraju na zahtev nadležnih organa ili zainteresovanih subjekata sa opravdanim pravnim interesom, te da se odluka formalizuje rešenjem uz pravo žalbe. Time je materija pasivizacije adresno i procedurano utemeljena u domaćem pravu, uz definisane rokove, sredstva dokazivanja i putanje pravne zaštite.

Shpërndaje në: