PASIVIZACIJA ADRESA KAO (NE)VIDLJIVA KRIZA NA JUGU SRBIJE

Brisane adrese, izgubljeno poverenje: suočavanje sa pasivizacijom

U opštinama na jugu Srbije, poput Bujanovca i Preševa, već godinama traje proces koji je za većinu građana nevidljiv, sve dok ih lično ne pogodi. Pasivizacija prebivališta, administrativna procedura brisanja adrese iz registra, stvara kod mnogih Albanaca osećaj da ih sopstvena država briše – ne samo iz evidencije, već i iz društva.

„Kada sam otišao da vadim ličnu kartu, rekli su mi da više nisam prijavljen. A živeo sam tu ceo život, moja porodica je tu generacijama. Osećao sam se kao da su mi rekli – ovde više nisi dobrodošao“, kaže A. D., mladić iz okoline Bujanovca koji se zbog toga nije mogao prijaviti na konkurs za posao u javnom sektoru.

Osećaj isključenosti nije samo administrativni – već duboko lični i identitetski. Prema mišljenju sociologa L. S., pasivizacija proizvodi opasne društvene efekte:

„Građani koji bivaju izbrisani iz sistema osećaju da ih država ne priznaje kao legitimne članove zajednice. To vodi u pasivnost, ali i u zatvaranje – jer kad institucije zatvore vrata, ljudi se povlače u svoju etničku ili porodičnu zajednicu. To dodatno slabi međusobno poverenje.“

Prema rečima nastavnice i kulturne radnice M. R. iz Preševa, škola je mesto gde se efekti pasivizacije prvo osećaju:

„Roditelji dođu da upišu dete u školu, a onda saznaju da dete ‘ne postoji’ – nema prijavljeno prebivalište. Učitelji i direktori postaju prvi koji moraju da objašnjavaju proceduru, što nije njihova nadležnost, ali su najbliži građanima.“

Mladi su posebno pogođeni. U istraživanju koje je sprovela neformalna grupa aktivista iz okoline Preševa, više od 60% ispitanika u dobi od 17 do 25 godina izjavilo je da se „ne oseća potpuno ravnopravno sa vršnjacima iz centralne Srbije“. Kao jedan od glavnih razloga navode – nepoverenje u institucije, uz učestalu pojavu administrativnih prepreka.

„Znam drugaricu koja se nije mogla prijaviti za studentski kredit jer je prebivalište njene porodice bilo pasivizovano. Da bi to ispravila, trebalo je više meseci i mnogo novca za dokumenta, prevodioce, putovanja. Na kraju je odustala“, kaže R. K., student iz Preševa koji sada studira u Skoplju.

Pasivizacija ne znači samo gubitak adrese – ona za sobom povlači lanac gubitaka: ličnih dokumenata, biračkog prava, prava na lečenje, obrazovanje, socijalnu zaštitu. Ali najopasniji gubitak, prema rečima sagovornika, jeste gubitak poverenja.

„Ako me država ne vidi, zašto da je ja vidim?“, pita E. H., mladi umetnik iz Bujanovca. „Zašto da idem na izbore, zašto da učestvujem u radu institucija, ako sam izbrisan bez pitanja?“

Problem pasivizacije se ne može rešiti samo tehničkim uputstvima i formularima. Potrebna je transparentna i pravedna primena zakona, informisanje građana na jeziku koji razumeju, ali pre svega – iskrena politička volja da se multietničke zajednice ne doživljavaju kao privremeni problem, već kao deo zajedničke budućnosti.

„Poverenje se gradi godinama, a ruši jednim rešenjem o pasivizaciji“, zaključuje sociolog L. S.