OP-ED

Pasivizacija adresa kao oblik diskriminacije

Ono što bi trebalo da bude tehnička procedura pretvoreno je u instrument isključivanja. Takva praksa ugrožava osnovna građanska i politička prava albanske nacionalne manjine.

Piše: Aleksandar Olenik

Pasivizacija adresa predstavlja jasan oblik diskriminacije Albanaca u Srbiju. Dokazi za ovu tvrdnju su brojni, a jedan od najupečatljivijih jeste činjenica da se institut pasivizacije masovno i sistematski primenjuje gotovo isključivo nad Albancima. Kada su u pitanju druge nacionalne manjine, poput Mađara ili Hrvata, ovakva praksa ne postoji u približno istoj srazmeri. Selektivnost dovoljna je da potvrdi diskriminatorski karakter postupanja.

Najveći problem ogleda se u potpunom nedostatku kontrole nad radom policije. Službenici koji proveravaju prebivališta pišu izveštaje u kojima navode da li je neko zatečen na prijavljenoj adresi ili nije. Na osnovu tih izveštaja donose se rešenja o pasivizaciji, bez ikakvog zakonskog mehanizma provere njihove istinitosti. To praktično znači da policajci mogu napisati šta god žele – bez ikakve odgovornosti. Poseban problem predstavlja i činjenica da se rešenja često uopšte ne dostavljaju građanima, čime im se uskraćuje pravo na žalbu i elementarna pravna zaštita.

Sudovi dodatno produbljuju problem. Umesto da ispitaju dokaze i zaštite građane, sudije Upravnog suda bezrezervno prihvataju policijske izveštaje kao da su apsolutno verodostojni, ignorišući druge dokaze. Na taj način sudska vlast faktički legitimiše nezakonito postupanje i učestvuje u sistematskom uskraćivanju prava.

Posledice su ozbiljne i višeslojne: hiljadama Albanaca sa juga Srbije oduzeto je pravo glasa i kandidovanja na izborima, pravo na rad i socijalna davanja, mogućnost raspolaganja i nasleđivanja imovine, pa čak i osnovno pravo na zdravstvenu zaštitu. Drugim rečima, pasivizacija adresa pretvorila se u mehanizam isključivanja čitave zajednice iz političkog, društvenog i pravnog života države.

Primeri jasno ilustruju apsurdnost ove prakse. U jednom slučaju građanin je, po pozivu policije, došao u stanicu da lično preuzme vozačku dozvolu, ali je u izveštaju istog dana navedeno da ‘nije bio kod kuće’, pa je na osnovu toga doneto rešenje o pasivizaciji. U drugom slučaju, čovek je tokom pandemije kovida bio na bolničkom lečenju, u vreme zabrane kretanja, ali je i tada dobio rešenje o pasivizaciji – bez ikakvog obaveštenja. U oba slučaja sudovi su odbili da razmotre jasne dokaze i slepo su verovali policijskim navodima.

Sve to pokazuje da pasivizacija adresa nije tehnička greška ili izolovan propust administracije, već sistematska zloupotreba jedne procedure, pretvorene u instrument diskriminacije.

(Autor je advokat i bivši narodni poslanik Republike Srbije).

 

Shpërndaje në: